DOSADNI KAO STOMAČNI VIRUS! Istorija nas uči da mladost nije garancija pameti, "simptomi nade" doneli su nam samo (kolektivnu) mučninu
Sa rečima treba oprezno.
Nekad kažu i ono što nismo hteli da izreknemo.
Sigurni smo, recimo, da glavni urednik blokaderskog tabloida "Nova" koji je krajnji domet svojih štićenika ilustrovao poređenjem sa sezonskim virusima - pojave se, budu tu neko vreme, novine upozoravaju na mere zaštite, pa nestanu sami od sebe - nije imao u vidu da Srbi na prvu loptu viruse povezuju sa curenjem nosa i dijarejom. Čak imaju i izreku: dosadan kao stomačni virus!
Ali, kad je već tako, da se detaljnije pozabavimo ovim insajderskim pogledom na situaciju, takoreći "izveštajem iznutra", jer ako neko zna šta se dešava sa bllokaderima to su mediji Junajted grupe, koji ne samo da o njima izveštavaju, nego im dobar deo sadržaja - contenta! - i izmišljaju.
Kaže se da su "studenti kao prolećni virus, koji iznenada dođe i donese simptome nade“ i da mu je sudbina da se "u nekom trenutku ili ugasi ili ga prisvoji neka politička opcija“, i da je tako "uvek kroz istoriju bilo".
Ovome se nema šta prigovoriti: neko je ili živ ili mrtav. Sa idejama je kao sa ljudima: nekome nešto padne na pamet, pa ili se odmah ispostavi da je glupost i bude zaboravljeno („ugasi se“), ili neko u toj ideji vidi potencijal i nastoji da je realizuje ("prisvoji je"). Kad je reč o političkim idejama, one u demokratijama postoje kroz programe stranaka, a plenumi, zborovi, tajne izborne liste, maskiranje i slično za ostvarenje političke ideje isto je što pokušaj da se novorođenče hrani sunčanjem i pevanjem pesmica o mleku. Ne biva!
Istina, bilo je manje-više uspešnih pokušaja da studenti mimo stranaka sprovode svoje ideje o uređenju društva, kao u vreme "kulturne revolucije" u Kini ali mi se, rekosmo, bavimo politikom u demokratiji. Iako ima razloga da nas pri pomenu iskustva Kine iz onih vremena uhvati jeza: isključivost koja se zalaže za eliminaciju neistomišljenika, agresivna propaganda, kolektivni izlivi odanosti ideji (ne, nisu skakali, mahali su knjižicom Maovih izreka), dolazak pod prozore i u kuće svojih protivnika, transparenti sa njihovim likovima (najčešće su crtani na vešalima) i ne samo verbalno linčovanje, i parole, parole, parole… svuda parole.
Kineski studenti iz vremena kulturne revolucuje sedamdesetih godina prošlog veka bili su uvereni u svemoć parola o svojoj pobedi, samo što, u nedostatku odgovarajuće tehnologije, niisu mogli da proizvode nalepnice.
Eto, tako stoji stvar sa istorijom!
I kad se već pozivamo na učiteljicu života, pomenimo i da u istoriji apsolutno ne postoji dokaz da su studenti automatski u pravu!
Nije tačno da su ideje bile ispravne, a pokreti napredni i korisni, samo zato što su njihovi autori bili mladi!
Da ne idemo dalje od mitske ‘68. godine: studenti Beogradskog univerziteta tada su bunili prtov vlasti što je odstupila od ciljeva socijalistilke revolucije i od Tita su tražili više komunizma!
Pre samo šest godina, u vreme korone, zahtevi studentskih protesta su bili da ima se smanji školarina za trećinu jer se zbog korone prešlo na onlajn nastavu "pa ne dobijaju punu uslugu koju su platili"!
A pre toga su periodično, blokirali fakultete tražeći da im se produži rok za završetak studija!
Ali tad nisu postojali mediji Junajted grupe da nam objasne situaciju.
Slinavi smo i ne silazimo sa ve-ce šolje, a oni nam poručuju da su - to citiramo: "simptomi nade".